Dan 32-37: Hikertown – Tehechepi

Sklepana replika gradića iz vremena divljeg zapada u sred pustinje. To bi samo donekle bio opis Hikertowna. Kada sam prvi put čuo za to ime pomislio sam da je to neki super hajker frendli gradić koji je čak i svoje ime podredio hajkerima. Ipak to je sam gomila kulisa i baraka koje bi svojim izgledom trebalo da predstavljaju replike pošte, saluna, šerifove kancelarije, “hotela”, zatvora. Pored američke zastave, na jakom pustinjskom vetru na jarbolima u dvorištu se vijore još zastave Novog Zelanda i Čilea što samo još pojačava bizarnost svega. Ovu lokaciju su nekada koristili holivudski producenti za snimanje filmova i nakon što je napuštena pretvorena je u jeftini smeštaj za hajkere (ne verujem da bilo ko drugi svraća ovde).

Odmah sam otišao do “pošte” gde se posle jedno 45 minuta dovikivanja pojavio Bob, samo opasan peškirom pravo sa tuširanja. Matori starac od jedno 70tak godina, koji sa gustom belom bradom podseća na propalog Deda Mraza, me prvo ljubazno upozorio da ne stanem u pseći izmet koji je stajao na sred prostorije. Paketi su bili uredno poređani sa jedne strane, dok je po svim ostalim ćoškovima bilo kojekakvog krša i nereda. Pregledao sam i preturio 100 puta sve pakete ali mojeg nema. Sranje. Poput ovog na sred prostorije, kojeg Bob uredno preskače kao da mu je to kućni ljubimac. Zovem Jelenu, ona proverava sa USPSom. Nije još isporučena pošiljka. Možda stigne uveče, po njihovom sajtu, ali Bob to negira, tvrdeći da je isporuka za taj dan već bila jutros. Ništa. Prelazim na plan B. Idem u nabavku do obližnje pumpe, a kasnije ću ponovo proveriti sa Bobom da li je nešto stiglo.

Do benzinske pumpe nas je odbacio jedan od radnika iz Hikertowna. Cela ekipa je već bila tu. Prilazi mi jedan stariji proćelavi čovek sa osmehom od uva do uva. Upoznajemo se. On je vlasnik svega ovoga uključujući i Hikertown. Richard Craig, penzionisani holivudski režiser ili producent. Po akcentu me odmah svrstava u istočnu Evropu i pita odakle sam, pa kad mu odgovorih, objašnjava kako mu je žena sslovenka. Ipak kad se vratih do Boba, ništa se nije promenilo. Paketa nema. Sad mi bar nije frka za hranu i vodu (koju smo svi odreda kupili zbog prethodnih priča) već samo zbog patika koje su bile u paketu. Svakako odlazimo ujutro pa sam na kraju dogovorio sa Bobom da paket vrati pošiljaocu kad stigne.

Pored svih kućica, moja ekipa i ja smo se odlučili da ipak spavamo kaubojski, napolju bez šatora. Poređali smo se ko sardine iza jedne od baraka, niz vetar, da uhvatimo što bolju zavetrinu. A i vetar se umorio i tokom noći bio samo lagani povetarac.

Sardine u pustinji
Rani start da izbegnemo vrelinu dana koliko možemo.

Ustali smo u 4 i u 5 već bili postrojeni za polazak. Ovo je najvreliji i najsušniji deo PCT. Poneo sam 6  litara vode. Gledali li smo izveštaje i nije baš jasno da li nekih štekova sa vodom ima ili nema. Bolje da ne rizikujem. Nakon pola sata pred nama je bio čuveni L.A. aquaduct. To nije samo jedan već čitav sistem kanala i cevi koji prikupljaju svaku moguću kap vode iz okolnih planina pa sve do reke Colorado. Prvo smo pešačili pored kanala širine 10tak metara sa nasipima sa obe strane. Vetar je pravio talasiće na površini vode praveći utisak da voda teče u pravcu našeg hoda, iako je tekla suprotno ka zapadu. Nakon dve tri ustave prešli smo na zatvorenu cev narednih nekoliko milja. Počelo se razdanjivati pa smo mogli u nedogled da pratimo tamnu bronzano rđastu veliku zatrpanu cev, koja samo svojim vrhom viri iz zemlje. Prava ko strela, u daljini se gubila u planinama pred nama. Bilo je čudno hodajući iznad miliona litara vode koji teku ispod naših nogu, posmatrati nepreglednu pustinju svuda oko nas. Tek poneko džošua drvo je razbijalo monotoniju pustinjskog pejzaža.

Upeko mesec nad aquaductom.
Zatvoreni deo aquaducta se gubi u planinama pred nama.
Smogovci.

Vetar nam je sve vreme bio verni pratilac, pa me i ne čudi što se pred nama na horizontu polako otkriva prava šuma vetrnjača. Kako smo zalazili u njih i vetar se pojačavao. Staza je prolazila jako blizu nekih od njih. Zvuk ogromnih elisa koje seku vazduh je bio zaglušujući i na momente nadjačavao i sam vetar. Naši rančevi sa sve podloškama su predstavljali prava mala jedra. Vetar se poigravao sa nama bacakajući nas sa staze. Najsmešnije je bilo kada bi se uprli da kontriramo vetru a onda kad on naglo stane, propadnemo na tu stranu skoro padajući na kolena. Ko god se smejao nekom ispred ili iza sebe, bio je sledeća žrtva. I tako se mi ismejasmo baš dobro taj dan.

Prolaz dozvoljen samo PCT hajkerima.
Kroz šumu 50 metarskih vetrenjača.

Ova deonica Mojave pustinje je poznata i po tome da ima najdužu deonicu bez bilo kakvog izvora vode. Skoro 80 milja ili oko 130 kilometara bez reke, potoka ili bilo kakvog izvora ili bare. Nema čak ni cisterni za napajanje stoke. Da nije dobrih trejl anđela koji održavaju water cash lokacije bilo bi gotovo nemoguće poneti dovoljno vode. Onih mojih 6 litara je bilo i više nego dovoljno, obzirom da smo u dva dana do Tehachepija imali tri casha. Do poslednjeg od njih smo stigli u nedelju na Uskršnji dan (katolički). Visoko na grebenu na nekih 10tak milja iznad autoputa gde se skreće za grad, u sred žbunaste vegetacije, neko je napravio pravi mali raj. Instaliranee su dve velike plastične bačve od po 200tinjak litara. Pored njih desetak paketa sa vodom u flašicama i još poneka kutija sa voćem i nekim grickalicma. Pored su postavljena dva, tri mala stola sa sve stolicama. Nismo se čestito ni raskomotili, a već imamo priliku da upoznamao čoveka koji sve ovo održava. Desetak metara od nas, na prašnjavom putu koji nismo ni primerili od žbunja, parkira se stari rastureni Toyota pikap iz koga  izlazi gospodin u belim pantalonama i majicom sa likom Johna Lenona ispod roze košulje. Kuuuuul. Mr. Daniel Burns ima sedamdesetak godina. Ispod šeširčeta mu vire pramenovi sede kose. Klasičan primer hipija sa kraja šezdesetih koji je još uvek u svom fazonu. Upoznajemo se i kaže nam da je ovo parče zemlje njegovo i da već 17 godina održava ovaj keš sa  vodom u toku hajking sezone. Kasnije u sezoni po tri puta nedeljno svojim kamiončićem iznese po 400 litara vode za nas. Obzirom da je danas Uskrs doneo nam je i uskršnji kolač i svi se sladimo pred nastavak puta. Boomerang i ja smo se narednih 10tak milja brzo sjurili nizbrdo i stigli do parkinga. Dok se razmišljamo gde je najbolje za stopiranje, pristiže auto iz koga nas ljubazna žena pita da li smo Magnetovi drugari. Bukvalno nismo ni minut čekali. Magnet je stigao ranije i zamolio Rejčel da se vrati po nas i da nas pokupi. I Daniel dolazi sa brda, začuđen kako smo stigli pre njega. Znaju se kolege anđeli,  pa sam ih uslikao zajedno.

Naši anđeli Daniel i Rejčel.

Rejčel nas je odbacila do hotela i Tehachepiju. Odmah smo iz sobe poručili picu koju sam dezintegrisao u nekoliko minuta i zaspao na krevetu obučen, neistuširan. Usledilo je par dana obilaska svih pivnica, picerija i burgerdžinica po gradu. Imali smo mali bazen i hot bath u hotelu, pa smo se čvarili sve dok “đonovi” na stopalima ne popuste. U velikom Walmartu smo odradili kvalitetnu nabavku namirnica. Narednog dana Rejčel je ugostila nas 8 na večeri kod nje kući. Upoznali smo tu divnu porodicu, njenog supruga i dve ćerke. I proveli divno veče uz super klopu, gitaru i zezanje. Da ne zaboravim da su nas Rejčel i Magnet pokupili sa njihova dva auta i vratili do hotela.

U TK piceriji sa Magnetom.

Mach5 i Airdrop su još uvek osećali slabost i imali stomačne probleme još od Hikertowna, pa smo odlučili da ostanemo još jedan dan u gradu. Taj dan smo bez rančeva (slack packing) prešli deonicu između regionalnog puta gde smo skrenuli za Tehachepi i autoputa I-58. Bilo je to brzih 8 milja za 2 sata. Ne znam da li nas je zapadni vetar gurao sa leđa ili smo leteli bez rančeva, ali iznenadio sam se kad sam ugledao parking do koga smo planirali da idemo. Kad smo se spustili do dole, kontao sam nećemo ustopirati nikada. Bio je to mali sporedni put koji izlazi na autoput i kojim prolazi samo ono kotrljajuće žbunje na vetru. Na autoputu svakako nema smisla stopirati a nije ni dozvoljeno. Ipak, ne bi anđeli bili anđeli da se ne pojavljuju u trenutku kada je najpotrebnije. Niotkuda se ponovo pojavljuje Daniel sa svojom Toyotom i spašava nas. Magnet, Mach5, Tuna i Spanx su selu unutra, dok smo Boomerang, Airdrop i ja zalegli u prikolici. Ni vožnja u prikolici nije dozvoljena na autoputu, ali je stari buntovnik Daniel objasnio da nije frka i da držimo glave dole da nas ne vide truperi (saobraćajna policija). Dobro smo se produvali pozadi iako naš drugar hipi nije vozio brzo.

Sutradan nas je Danielova prijateljica, sličnih godina njemu, odbacila do autoputa, odakle smo, nakon neplaniranih četiri zero dana, nastavili put.

Preko I-58 pa u planinu ka Sierrama.

2 thoughts on “Dan 32-37: Hikertown – Tehechepi

  1. Pratim i dušom sam s tobom ( telo to ne bi izdržalo, ali bi mu trebalo ovako nešto). Avantura života i kompletni reset, treba svakom povremeno, pa imas i dalje moju punu podršku. Ipak, da ti kazem ono sto i drugi -čuvaj se. Priroda nije inventivna u pogledu opasnosti koje stavlja pred coveka – ona ima pravila i trazi samo njihovo postovanje. Ljudi jesu, i u dobru i u zlu. Cuvaj se ljudi. U prirodu se mozes zaljubiti, u ljude ne. Moj Boban kaže: Moli se i Bog će da te čuva, što kažu, ali plivaj preko reke. Dakle ne opuštaj se nijednog trenutka i vodi računa, da ucinis sve sto je do tebe i sve ce se namestiti, ne ostavljaj slucaju tvoj deo zadatka. čovek nije rođen da bude sam, uvek pravi alijanse, prvo sa Bogom, a onda i sa drugima. U tim alijansama daje sve od sebe i tako ide napred. Znam da znas, ali znam i strelce – lako se zanesu, zaljubljive su prirode, veruju ljudima preko mere. Oprez. Ludaci nisu na trejlu, ali trejl prolazi kroz njihova staništa. Njihovi su brlozi svuda okolo, kao i medveđi, vučiji, lavlji…oni nisu ni umorni, ni pospani i uvek su gladni. Čuvaj se. Srećno

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s